U ponedjeljak, 5. lipnja 2017. u 19 sati u Europskom domu Zagreb (Jurišićeva 1/I, Zagreb), otvara se samostalna izložba slika Branke Kopeti, pod nazivom ”Simboličnost i tvarnost florealnog”.

Branka Kopeti, dipl. ing. matematike, rođena je u Slavonskom Brodu 29. 6. 1948. godine. Slikanjem se bavi cijeli svoj život, a izlagati je počela nakon završene trogodišnje stručne edukacije pod vodstvom mentorice Vjere Lalin na Rokovom perivoju, krajem 80-ih godina. Nastavlja sa usavršavanjem na mnogobrojnim likovnim okupljanjima i kolonijama, od kojih su neke humanitarnog karaktera. Iza sebe ima 40-ak samostalnih izložbi, te je sudjelovala i na mnogobrojnim skupnim izložbama. Članica je Grupe 69 i HDLU Zagreb.

O njezinom slikarskom opusu piše Stanko Špoljarić: Slikarski opus Branke Kopeti obilježen je plovidbom. S jedrima kao dominantnim motivom svoga stvaranja zaplovila je pučinom, te je vjetrom i kistom (ponekad i špahtlom) ispunila brojna regatna polja plovilima, kojih jedra nose mjere različite kromatske zvučnosti. U varijacijama na temu, u relativno suženim mogućnostima kompozicijskih riješenja, Branka je ostvarila bogatstvo izraza, kako i ritmizacijom gradivnih fragmenata, tako i kolorističkom otvorenošću površine.

U dinamici rasporeda jednog ili više jedara, boja je (ne odriče se Branka niti akromatskog crnog) sugerirala pokret, produbljivala prostor i naznačavala ugođajnost scene. U posljednje vrijeme njene brodice, akcentuirane gigantiziranim plohama jedara više ostaju u lučicama, nego što kreću na otvoreno slikarsko more. Nije došlo do umjetničkog zamora spram Branki toliko dragog motiva, već se slikarski interes proširio, kako u tematskom smislu, tako i poglavito u načinu likovne razrade. Sadržajni sloj dobiva nove konotacije, premda cvijeće, crkveni interijeri, fasade sakralnih zdanja i dalje je privlače. Ali struktura slikarske površine bitno je drugačija.

Branka Kopeti uravnotežuje različite slikarske načine, i plošno nanošenje boje na površinu, bogatiju teksturu materijala u ”naplavinama” oblika, i kao najvažniju novinu, limene plohe reljefne tvarnosti. Prividno se čini da je teško postići sklad između polja tanahnog dodira boje i partija stvarnog taktiliteta, no Branka Kopeti je osjećajem za ritam, kompozicijsku ravnotežu i kolorističku usklađenost dosegla cjelovitost prizora. I u primjerima adiranja ploha horizontalne položenosti, simetričnosti, i dijagonalnim usjecima fragmenata, opredmećenih u drugačijoj likovnoj opipljivosti.

Svaka sastavnica svojevrsnog trolista načina ima ulogu u jedinstvu kompozicije, u istovremenom isticanju i prilagođavanju ostalim segmentima slike, u ostvarivanju reda, ali i pulsiranju površine. Bez sumnje veliki izazov bila je blistava materijalnost lima. Po logici stvari, razvedena ploha istanjenog metala najglasnija je u kompoziciji, no ”utišana” je ornamentalnim, s mnoštvom identičnih jedinki, odnosno formi bliskih pravilnim travejima. S česticama bliskoj stiliziranoj ljepoti florealnog, okupljenoj u nakupinama cvjetnih vjenčića, obilježenih ”kontemplativnom” paletom, za razliku od kromatske ”agresije” jedara.

Objektivno i nije uvijek bilo potrebe za kolorističkom otvorenošću, jer Branka u sintezi povijesnosti i sadašnjosti, simboličnog i realističnog nužno uvodi notu meditativnog. To ne znači da iskre i plohe intenzivnih boja nisu uprisutnjene u nizu djela, primjerice kada motiv raskoši vitraja titra u dubini prostora. Svojevrsna su suprotnost citati geometriziranog pletera, satkani i kao likovna činjenica i znakovit sadržaj, vezan uz nacionalni identitet. Približen relikovijarnom, slično kao i scene na vratnicama crkava ili u reprezentativnoj arhitektoničnosti portala.

Branka Kopeti i minucioznošću izvedbe i slutnjom figurativnog sugerira uzbudljivost ”kiparske” igre, pomalo unoseći i šarm tajnovitog. Zavirila je svojom umjetničkom osjetljivošću u prošlost, dajući likovnim prepletima drugačije mogućnosti isčitavanja.

Ne prikazuje baštinu tek na razini atraktivnog predloška, već joj se obraća s poštovanjem, s umjetničkom odgovornošću, s mjerom preobrazbe, čuvajući  vrijednosti ishodišnog u prikazima osobne interpretacije. I u zgusnutosti scene i slobodnijoj razvedenosti, pomalo konkavno konveksnog ritma, ne nedostaje preglednosti u ukupnosti slikarskih partitura. Gradivnih osnova za ozračje zanimljivih ikonografskih odabira, doživljenih u tradiciji velikih tema, ali i približavanja scenariju, možda i metaforičnog značenja. Dramaturgija slika proizlazi i iz raznovrsnosti opni površine, iz likovne tjelesnosti oblika, i stupnjevanja sadržajne zbilje, čime se opisnost i naznake figurativnog sjedinjuju s dekorativnim.

Branka Kopeti izjednačuje silnice formi različitog karaktera, ostavljajući  mogućnost da uz osnovnu izglednost, prepoznajemo i slojevitost likovnog sinopsisa.

Stanko Špoljarić