U Knjižnici Kajfešov brijeg (Ulica grada Gualda Tadina 4, Zagreb), u srijedu, 11. studenoga 2026. u 18 sati otvara se samostalna izložba slika i crteža Marijane Džepine, pod nazivom ”Novi let”, izložbu će otvoriti Krešimira Gojanović, predsjednica HDLU Zagreb. Izložba se može pogledati do 9. prosinca 2026. – ponedjeljkom, utorkom i srijedom od 13 do 19,30 sati i četvrtkom, petkom i subotom od 8 do 14 sati, ulaz je slobodan.
Biografija autorice: Marijana Džepina rođena je 1977. u Drnišu. Diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2002. godine. Bavi se slikarstvom, crtežom i grafikom, posljednjih godina i istraživanjem organskih oblika, za što inspiraciju pronalazi u prirodi, kulturnoj baštini i suvremenoj arhitekturi (princip univerzalne analogije). Uz to istražuje svijet mašte i raznih dodira, ponekad ljudskih, a ponekad duhovnih i mističnih. Sudjelovala je na više samostalnih i brojnim skupnim izložbama u Splitu, Puli, Zagrebu, Ortoni (Italija), Vitezu, Samoboru, Zlataru i dr. Autorica je nekoliko murala u javnom prostoru (2019. i 2008. u OŠ u Đurmancu, 2007. u SŠ Ivan Švear u Ivanić-Gradu). Članica je HDLU Zagreb, živi i radi u Zagrebu.
Slikarstvo Marijane Džepine: Novi let
U središtu slikarskih istraživanja Marijane Džepine nalazi se tijelo kao živo, promjenjivo i neiscrpno polje ljudskog iskustva — tijelo koje pamti, osjeća, žudi i ponovno pronalazi vlastitu ravnotežu. Ono je prostor unutarnjih zbivanja, mjesto susreta psihičkog i fizičkog, svijesti i nagona, nježnosti i nemira. U razigranim, ponekad vrtložnim kompozicijama, ljudska figura izrasta iz linije koja je istodobno analitička, ali i ekspresivna i stvaralački neukrotiva, gdje crtež nastaje kao neposredno suočavanje s namjerom da se u dočaranoj pojavnosti prepozna nešto dublje od samog oblika.
Crtačke bravure koje obilježavaju ove radove počivaju na iznimnoj sposobnosti linije da pokret učini vidljivim, a razgibani obris tijela pretvori u dinamičnu strukturu koja objedinjuje anatomsku uvjerljivost i emocionalnu napetost. Linija se savija, presijeca, umnaža, prati tijelo u njegovim promjenama, ali i nadilazi granice njegovog fizičkog obrisa. Njezina putanja bilježi gestu, intenzitet otkriva raspoloženje, a isprekidanost ili naglašena fluidnost sugeriraju unutarnje ritmove koji se ne mogu uvijek prevesti u riječi, dok obrisi figura uspostavljaju složenu mrežu odnosa između tijela i njegove okoline. Takva otvorena struktura crteža odražava samu prirodu ljudskog iskustva: ništa u nama nije potpuno odvojeno, konačno, niti posve mirno. Upravo se u isprepletenosti obrisa ostvaruje osobita ekspresivnost ovog ciklusa, u kojemu se anatomska prepoznatljivost susreće sa slobodom imaginacije, a konkretna figura s njezinim unutarnjim, gotovo fantazijskim odjecima.
Ljudski likovi zauzimaju različite poze, približavaju se i udaljavaju kao simboli složenih emocionalnih odnosa: tijelo se savija pod težinom misli, rastvara se u trenutku povjerenja, skuplja u gesti obrane ili se izdužuje u pokušaju dosezanja drugoga. U tim položajima prepoznajemo svakodnevne, naizgled obične situacije, koje se kroz osjetljivu optiku crteža pokazuju kao mjesta intenzivnog unutarnjeg života. Svakodnevica jednog para tako je predstavljena kao prostor u kojem se neprestano pregovara između potrebe za bliskošću i želje za samostalnošću, između sigurnosti pripadanja i neizvjesnosti vlastitih osjećaja. U središtu tog svijeta, dvoje ljudi kroz različite psihološke situacije iskušavaju mogućnosti zajedničkog postojanja, u živom i promjenjivom procesu gdje se intimnost oblikuje kroz tijelo, gestu i prostor koji dijele.
Biti zajedno ovdje znači neprestano se susretati sa drugim, ali i sa samim sobom – drugo biće može pružiti utočište, ali istodobno otvarati i prostor nesigurnosti. U toj napetosti između bliskosti i odvojenosti nastaje posebna drama odnosa, koja se odvija kroz sitne pomake, suptilne promjene položaja, trenutke dodira ili njegovog izostanka. Tijelo u tom kontekstu postaje i mjesto prizemljenja, ono je oslonac, ali i svojevrsni dnevnik iskustva, u koji se upisuju stara sjećanja i tragovi prošlih susreta. Promatranje rasplesanog para za autoricu postaje način samopromatranja i samospoznaje, kada u drugome prepoznajemo ono što nam je blisko, ali i ono što nam izmiče, pa se sam crtež pretvara u intimni dijalog u kojem promatrano tijelo postaje zrcalo, površina prelamanja gdje se vlastiti osjećaji pojavljuju u novim oblicima i granica između promatračice i promatranoga neprestano se pomiče. Linija se pretvara u sredstvo emocionalne analize, ali i prostor slobode u kojemu se iskustvo može razgraditi i opet sastaviti, pri čemu samospoznaja nalikuje kruženju, vraćanju istim pitanjima iz različitih perspektiva, koja s vremenom dobivaju drugačija značenja.
Ovakvo istraživanje intimnosti i unutarnjih stanja otvara i šire, arhetipsko područje mita o Erosu i Psihi, gdje ljubav postaje put preobrazbe, iskušenja i postupnog sazrijevanja svijesti. Eros i Psiha utjelovljuju napetost između želje i spoznaje, povjerenja i sumnje, predanosti i potrebe da se do kraja vidi, razumije i imenuje ono što nam je blisko. Njihov odnos počiva na paradoksu: ljubav zahtijeva blizinu, ali njezino potpuno razumijevanje nije moguće bez određene distance, ona nas povezuje sa drugim, ali nas istodobno suočava sa dijelovima nas samih koje još nismo osvijestili. Ovaj mit zato nije samo simbol romantične ljubavi, nego je i priča o psihičkom razvoju i postupnom stjecanju cjelovitijeg odnosa prema sebi i drugome.
Par postaje prostor međusobnog zrcaljenja, ali i polazište za povratak sebi: Eros je pokretačka snaga odnosa, dok Psiha označava put svijesti koja kroz ljubav, sumnju i iskustvo postupno upoznaje vlastite dubine, pri čemu tijelo opisano crtežom ostaje i početak i povratak — mjesto na kojemu se susreću želja i svijest, stvarnost i imaginacija, ljubav prema drugome i neprestani, nikad dovršeni proces upoznavanja samoga sebe.
mr. art Krešimira Gojanović
